Ovaj italijanski poduzetnik postao je milijarder ulaganjem u Indiju
Jednog sunčanog proljetnog popodneva u Monaku, Filippo Ghirelli zrači vedrinom dok okreće svoj laptop da pokaže pogled na Sredozemno more kroz prozor svoje kancelarije. „Živim ovdje više od pet godina. Odlična je baza“, kaže tokom video poziva, prije nego što nabroji gradove – London, New York, Dubai – u koje često putuje zbog posla.
Tri mjeseca kasnije razgovara s Forbesom ponovo, ovaj put iz Londona. „Nakon što sam diplomirao (u Rimu), otišao sam u Afriku“, kaže, nabrajajući zemlje – Gvineja, Mali – gdje je započeo raditi na inženjerskim infrastrukturnim projektima.
Ghirelli, 45, imao je karijeru punu putovanja. Zaradio je malo bogatstvo u nekretninama u Italiji i Sjevernoj Africi u svojim kasnim 20-ima i ranim 30-ima, a zatim je gotovo sve izgubio u Egiptu tokom Arapskog proljeća. Kasnije se vratio u Italiju i reinventirao sebe, tako što je osnovao firmu koja smanjuje troškove energije za velike kompanije.
Ali, najveći dio svoje procijenjene imovine od 1,5 milijardi dolara Ghirelli duguje Indiji. U januaru 2023. godine sklopio je „posao života“.
Koristeći prihod od djelomične prodaje svoje firme za energetsku efikasnost i investicija u nekretnine, kupio je 25% udjela u drugoj najvećoj rafineriji nafte u Indiji, smještenoj na zapadnoj obali zemlje, od singapurskog naftnog giganta Trafigura.
Kada su Trafigura i ruska državna naftna kompanija Rosneft prvi put kupili rafineriju 2017. godine zajedno s moskovskom investicionom firmom UCP, firma je procijenjena na 12,9 milijardi dolara, uključujući dugove. Trafigura je finansirala 85% svog udjela bankarskim kreditom, a ostatak platila u gotovini.
Ghirelli je prvi put pokazao interes za kupovinu Trafigurinih udjela 2020. godine. Transakcija je tehnički zaključena 2021., ali su je indijske antitrust agencije odgodile do 2023., 11 mjeseci nakon ruske invazije na Ukrajinu. Ghirelli kaže da to nije uticalo na cijenu niti na njegovu odluku o ulaganju, a javni dokumenti Trafigure navode da je kupio udio za 169 miliona dolara – 42% niže od iznosa koji je Trafigura platila 2017. Forbes procjenjuje da je danas taj udio vrijedan najmanje 1,1 milijardu dolara, neto od dugova.
Osim rafinerije, firma, Nayara Energy, posjeduje i najveću privatnu mrežu benzinskih pumpi u Indiji i duboku luku. Kako je Indija povećavala uvoz jeftine ruske nafte za svoju brzo rastuću ekonomiju i populaciju, Nayara je izgleda značajno profitirala. Zabilježila je neto prihod od 760 miliona dolara na prihod od 17,6 milijardi dolara u fiskalnoj godini koja je završila u martu 2025., što je povećanje od 500% i 25% u odnosu na 2022. godinu.
„Vrijednost firme je eksponencijalno porasla. Kompanija je značajno povećala produktivnost i profitnu maržu“, kaže Ghirelli. „To je finansijska investicija koja je bila posebno sretna.“
Nayara je možda jedan od najtraženijih poslovnih subjekata u Indiji. „Nayara igra vrlo važnu ulogu. Indija je rastuća zemlja gdje potražnja za gorivom stalno raste“, kaže Pankaj Srivastava, viši potpredsjednik za tržište roba u energetskoj istraživačkoj firmi Rystad Energy. „Nayara snabdijeva značajan dio domaćih potreba za gorivom. Vrlo je strateški smještena.“
Prema izvještaju indijskog medija The Morning Context iz marta, i saudijski državna kompanija Aramco i indijski milijarder Mukesh Ambani kroz svoj konglomerat Reliance pokušavali su kupiti Nayaru.
Priča Times of India iz juna citirala je drugi indijski izvještaj da Rosneft traži do 20 milijardi dolara. Međutim, pregovori o prodaji naišli su na prepreke u julu, kada je Evropska unija uvela sankcije Nayari zbog uloge Rosnefta. To je privremeno dovelo do obustave plaćanja od strane banaka i Microsoft je prekinuo pristup svojim cloud servisima.
Irak i Saudijska Arabija, koji su činili 37% Nayarinog uvoza nafte prije sankcija (ostatak je dolazio iz Rusije), također su obustavili izvoz.
Predstavnici Rosnefta i UCP nisu odgovorili na zahtjeve za komentar. Predstavnik saudijskog Aramca odbio je komentar, a portparol Reliance Industries rekao je Forbesu da firma „nije u pregovorima za kupovinu Nayare“.
Firma se brzo oporavila. Nayara prodaje oko 88% svog goriva domaćem tržištu, što je porast sa otprilike dvije trećine u oktobru. Također je pronašla nova izvozna tržišta, uključujući Brazil, Sudan i Tursku, i radila je s lokalnim bankama da olakša plaćanja. Prema Kpleru, u decembru Nayara praktično sav uvoz nafte vrši iz Rusije, a prerada je gotovo na punom kapacitetu.
„Uprkos pritisku sa više strana, Nayara je uspjela povećati obim operacija“, kaže Sumit Ritolia, analitičar iz Kpler-a. „Spremna dostupnost jeftine ruske nafte, novi logistički obrasci, nova izvozna tržišta i šira mreža kupaca spremnih poslovati pod sankcijama omogućili su rafineriji da radi blizu ekonomskog maksimuma.“
Ghirelli kaže da je pasivni manjinski investitor i ne smatra da su sankcije naštetile njegovoj investiciji. „Kompanija se uglavnom oslanja na indijsko tržište. Problem bi bio da se proizvod prodaje u Evropi, ali budući da je praktično lokalno tržište, to nije uticalo na performanse firme“, kaže. Dodaje: „Ako išta, moglo bi ubrzati prodaju, ali to ostaje da se vidi.“
Ako Nayara bude prodata po ciframa iz medija, ili čak po Forbesovim konzervativnijim procjenama, Ghirelli bi ostvario više od 500% dobitka. Ali šta god da se desi, Ghirelli gleda unaprijed. Godine 2024. pokrenuo je novu investicionu firmu Infracorp, koja planira graditi sve od svemirskih luka i privatnih aerodroma do orbitalnih data centara i offshore nuklearnih reaktora.
„Cilj je investirati u sistemsku infrastrukturu“, kaže, nabrajajući ambiciozne investicije. „Želimo stvarati energiju za mrežu. Radimo puno na decentralizovanoj AI. Kupili smo naš prvi aerodrom koji će postati najvažniji terminal za privatne avione u Evropi. Radimo na svemirskim modulima, budućim svemirskim stanicama i orbitalnim data centrima. U narednih šest mjeseci do godine predstavićemo vrlo zanimljive projekte.“
Možda zvuči kao san, ali Ghirelli se okružio stručnjacima u svakoj od tih oblasti kako bi svoje ideje pretvorio u stvarnost. Počinje s privatnim aerodromom blizu Monaka i postrojenjem za pretvaranje otpada u energiju u južnoj Italiji.
„On vidi širu sliku i ide za tim“, kaže Stefano Poli, komercijalni direktor izraelske svemirske firme Ramon Space i savjetnik za Ghirellijeve svemirske projekte. „Može igrati šah na više tabli.“
Dodaje Manfredi Lefebvre d’Ovidio, milijarder iz Monaka: „Ekstremno je preduzetnički. Zapravo radi stvari o kojima govori.“
Rani život i karijera
Rođen 1980. u srednjoj klasi u Rimu, Ghirelli je odrastao s preduzetničkim roditeljima. Otac je imao građevinsku firmu, majka poljoprivrednu prije nego se posvetila nekretninama.
Studirao je građevinsko inženjerstvo na Univerzitetu u Rimu i magistrirao poslovnu administraciju na Luiss Business School, a zatim je 2003. otišao u zapadnu Afriku raditi za građevinsku firmu Astaldi kao projektni inženjer. „Bilo je to nevjerovatno iskustvo, ali i teško, jer su to zemlje gdje je teško graditi“, kaže, pokazujući projekte poput mosta između Gvineje i Malija.
Radio je zatim na izgradnji autoputeva u Turskoj prije nego se 2006. vratio u Italiju da razvija projekte brze željeznice za italijanskog giganta Impregilo (sada Webuild). Sa 27 godina pridružio se De Angelis Group, italijanskoj firmi za nekretnine koja je posjedovala stanove, hotele i medicinske klinike u Italiji i Francuskoj.
Tragedija ga je zadesila 2009. kada je osnivač De Angelis grupe poginuo u saobraćajnoj nesreći. Ghirelli je pregovarao za udio u biznisu, ali nakon smrti osnivača preuzeo je ključne projekte, uključujući tržni centar. Zatim je osnovao vlastitu građevinsku firmu i počeo investirati u stanogradnju i komercijalne projekte u Maroku i Egiptu.
Godine 2013., suočio se sa novim problemima zbog protesta protiv vlade u Egiptu. Morao je napustiti zemlju, pretrpio je velike gubitke i opet počeo iznova u Italiji. “Bio je to značajan gubitak, ali i temeljna lekcija da nastavim graditi”, kaže.
Zatim se preusmjerio na energetsku efikasnost i pokrenuo Genera Group, koja radi s klijentima poput Pirellija i Unilevera na projektima štednje energije – solarni paneli, efikasnije osvjetljenje, hvatanje izgubljene topline – i uzima dio ušteda.
Prodao je 49% udjela njemačkoj grupi IKAV 2017. godine, a tri godine kasnije otkupio njihov udio i prodao 75% švajcarskoj firmi Susi Partners za početnih 30 miliona dolara. Tad je počeo razmišljati o Nayari.
„Imali smo dva cilja. Jedan je bio izgraditi bio-rafinariju za održivo avionsko gorivo, drugi je bio sklopiti dogovor s indijskom vladom za proizvodnju električnih auto-riksa i zamjenu baterija na Nayarinim više od 6.500 benzinskih pumpi“, kaže Ghirelli.
Rat u Ukrajini ometao je te planove; Ghirelli je ipak sklopio posao, ali je postao pasivni investitor u Nayari. „Odigrali smo svoju ulogu u održivosti, ali smo fokus stavili na druge fronte.“
Nakon prodaje ostatka Genera firmi Susi Partners u decembru 2024., Ghirelli se sada u potpunosti posvetio svojoj firmi Infracorp. Podijelio je investicije u četiri oblasti: transport i infrastruktura, energetska tranzicija i nezavisnost, svemirska ekonomija i decentralizovana AI i sigurnost.
Do sada tvrdi da je uložio više od 100 miliona dolara u 65 projekata, uključujući postrojenja za biometan i bioetanol u SAD-u, postrojenje za pretvaranje otpada u energiju u Italiji i 18 data centara u Italiji i Francuskoj. Također radi na orbitalnim data centrima i offshore nuklearnim postrojenjima.
Najistaknutija akvizicija je kupovina Riviera Airporta 2024., privatnog aerodroma u Italiji blizu Đenove, 80 minuta od Monaka. Planira ga pretvoriti u hub za privatne avione, prvi u mreži od 16 privatnih aerodroma širom Evrope, s ulaganjima od oko 60 miliona dolara po aerodromu.
„Komercijalni aerodromi su teže dostupni privatnim avionima, a privatni letovi rastu i nastaviće rasti s novim tehnologijama koje smanjuju troškove“, kaže Lefebvre d’Ovidio.
Ghirelli kaže da finansiranje ne predstavlja problem: „Kad imate poslovni model s predvidivim tokovima novca, lako je naći sredstva. Nemamo problema s pronalaskom finansiranja širom svijeta.“
Njegovi savjetnici se slažu. „Pametni ljudi ne koriste svoj novac, koriste kapitalna tržišta“, kaže Güçlü Batkın, izvršni direktor Dünyagöz-a i savjetnik Infracorpa. „Mnogo novca čeka na ulaganje, treba znati gdje i s kim ulagati.“
Dodaje Massimiliano Ladovaz, izvršni direktor SpinLauncha: „Ima pomalo američki mindset, spreman je riskirati i zna kada pivotirati.“
Previše je rano suditi o njegovim najnovijim ulaganjima, ali Ghirelli je siguran, kada sve zbroji, vjeruje da će premašiti povrat na Nayari: „Zamislite da ćemo dobiti četiri ili pet puta više, posebno na svemiru i data centrima.“
Ako se to ostvari, biće to tek za nekoliko godina.
Giacomo Tognini, Forbes
